Vijesti iz klubova

Zaključci odbora sportskih zajednica gradova Rijeke, Zagreba, Osijeka, Splita, Dubrovnika i Šibenika

ZAKLJUČCI ODBORA SPORTSKIH ZAJEDNICA GRADOVA RIJEKE, ZAGREBA, OSIJEKA, SPLITA, DUBROVNIKA I ŠIBENIKA,

Usvojeni na radnom dogovoru u Osijeku 22. i 23.09.2011. godine

1. ZAKONSKA REGULATIVA U SPORTU – primjedbe i prijedlozi
1.1. ZAKON O SPORTU
Od donošenja Zakona o športu pokazalo se da on u većem dijelu nje primjenjiv u svakodnevnoj sportskoj praksi. Kada se još uzme u obzir i činjenica da u međuvremenu nije doneseno desetak zakonom predviđenih pod zakonskih akata, smatramo da u ovom trenutku nije moguće izvršiti samo kozmetičke zahvate u tekstu postojećeg zakona, već je potrebno izvršiti suštinske promjene u postojećem tekstu.
1.1.1. Opća odredba da je se sport temelji na načelu dragovoljnosti nanijela je štetu sportu jer proizlazi da je sport jedina dragovoljna društvena djelatnost pa samim tim i manje važna od ostalih.
1.1.2. Nacionalno vijeće za sport prema zakonu trebalo bi biti najviše stručno tijelo koje se brine za razvoj i kvalitetu sporta u RH. Obzirom na način da su se članovi birali iz redova državnih i sportskih predstavničkih tijela i da za člana vijeća ne treba imati nikakve stručne reference kao ni najosnovnije stručno zvanje govori dovoljno samo za sebe. Takvo vijeće imalo bi smisla samo onda kada bi ga sačinjavali istaknuti neovisni stručnjaci iz pojedinih područja sporta /kineziolozi, sociolozi, liječnici, ekonomisti, arhitekti/ i kada bi se za njihov izbor propisali precizni kriteriji.
1.1.3. Fizičke osobe u sportu – preciznije definirati prava sportaša kao i način njihova stjecanja. Postojećom kategorizacijom sportaša obuhvaćen je prevelik broj sportaša i ne razlikuju se stvarna vrhunska dostignuća od onih prosječnih. Sadašnja kategorizacija sportaša nameće lokalnim zajednicama sve veće obaveza u smislu osiguranja materijalnih prava za tako veliki broj kategoriziranih sportaša. Po pitanju trenera čitav je niz nelogičnosti, ne postoji sustav kontrole, nelogično je da profesor tjelesne i zdravstvene kulture ne može obavljati poslove trenera mlađih dobnih kategorija itd. a vrhunski sportaš bez potrebnog pedagoškog znanja i zvanja koji je osvojio medalju europskom ili svjetskom prvenstvu to može biti.
1.1.4. sportski klub – sportsko dioničko društvo – ovaj segment potpuno izmijeniti
1.1.5. oblici udruživanja – sportski savezi i sportske udruge – princip temeljem na zakonu o udrugama prema kojem već samo tri osobe mogu osnovati sportsku udrugu ili sportski savez unio je u najmanju ruku dodatnu zbrku u funkcioniranju postojećeg sustava sporta. Trebalo bi ojačati ulogu sportskih zajednica u odnosu na realizaciju programa javnih potreba u sportu, kao i njihovu ulogu u okviru HOO. Sve je više prisutno uplitanje političkih tijela, odnosno lokalnih uprava u realizaciju programa javnih potreba, što je nedopustivo, i za što na žalost ne postoje nikakve sankcije.
1.1.6. Hrvatski olimpijski odbor –obzirom da u Hrvatskoj gotovo da i nema kompetentne sportske administracije /zavodi, instituti i slično/ koja bi bila u stanju pratiti sve ono što je ovoj djelatnosti potrebno u smislu praćenja stanja u cjelokupnoj oblasti izradi strategija i razvojnih programa, novim bi zakonskim prijedlozima HOO trebalo dati značajnije ovlasti i sredstva da se i u stvarnosti organizira i ekipira s najboljim stručnjacima iz područja sporta.
1.1.7. Hrvatski paraolimpijski odbor – bez obzira što zakonski nije regulirana suradnja HOO sa lokalnim sportskim zajednicama ona se ipak manje-više uspješno odvija, za razliku od suradnje s HPO. Lokalne sportske zajednice koje imaju u svojim sastavima i klubove osoba s invaliditetom nemaju apsolutno nikakvu suradnju s nacionalnim savezima osoba s invaliditetom kao ni sa samom upravljačkom strukturom HPO.
1.1.8. Školska sportska društva – studentske sportske udruge: u svakom slučaju ovim djelatnostima treba dati značaj u društvu , ali prije svega to podrazumijeva borbu za njihov daljnji i bolji status u okviru njihovog bazičnog područja – obrazovanja. Školski sport trebao bi provoditi programe sporta sa djecom koja nisu obuhvaćena programima sporta kroz sportske klubove.
1.1.9. Stručni poslovi u sportu: u svakom slučaju radi se o dijelu zakona koje normativno preambiciozan jer kao takav sugerira da bi baš svi treneri u sportu morali imati odgovarajuću stručnu spremu. To je naravno nemoguće postići zbog trenutno financijskih i a kadrovskih mogućnosti. Prema nekim procjenama radi se naime o oko 10.000 trenera koji amaterski rade u sportu a nemaju odgovarajuću stručnu spremu. Ovdje će trebati kroz neke nove zakonske forme i nove forme školovanja omogućiti dijelu trenera efikasnije stručno osposobljavanje nego što je to sada.
1.1.10. Sportska natjecanja – u velikom dijelu sportova, natjecanja su još uvijek u rukama sudačkih i inih lobija, zbog čijih su interesa ti sustavi i dalje često puta preskupi i krajnje sportski neučinkoviti.
1.1.11. Sportske građevine – ne poštivanje zakona i propisa iz područja prostornog planiranja od strane onih koji su predložili kao i onih koji su usvojili takav zakon, dovelo je do apsurdne odrede u kojoj se govori da će Sabor RH donijeti mrežu sportskih građevina. Naravno da takva mreža nikada nije ni predložena a kamo i usvojena. To je prouzročilo veliku štetu sportu u cjelini i to dugoročno , jer na vrijeme nije izvršena rezervacija kvalitetnih prostora za buduću izgradnju sportskih objekata. Posebna je priča skupi objekti kako u izgradnji tako i u održavanju!
1.1.12. Zdravstvena zaštita sportaša – još uvijek nisu od strane nadležnih ministarstava propisani uvjeti, vrste i opseg zdravstvenih pregleda sportaša.
1.1.13. Financiranje sporta – poglavlje koje gotovo da i nema veze sa samim financiranjem, jer prvenstveno govori o javnim potrebama u sportu a i njih bi s obzirom na današnje potrebe sporta u svakom slučaju trebalo redefinirati. Nigdje se ne spominju porezne olakšice za ulaganju sport, zatim treba razmotriti mogućnost izmjena postojećeg zakona o igrama na sreću, te se dio tih sredstava usmjeriti na lokalne zajednice, znači tamo gdje se ta sredstva i uplaćuju.
1.1.14. Kaznene odredbe – za ovo je poglavlje karakteristično da za mnoge norme koje bi se trebalo poštivati u ovom zakonu niti nema adekvatnih kaznenih odredbi, a one koje jesu propisane, u praksi se zbog neučinkovitosti državnog aparata gotovo i ne primjenjuju.
1.2. ZAKON O UDRUGAMA – pokrenuti postupak izmjene zakona o udrugama, jasnije precizirati uvjete za osnivanje sportskih udruga, postupak brisanja iz registra, jasnije precizirati kaznene odredbe i tome slično.
1.3. ZAKON O RADU – 70% zaposlenika u sportu su „honorarci „ i prema trenutnim pozitivnim zakonskim propisima svi klubovi su u prekršaju jer zakon o radu „ ne poznaje” kategoriju honorarnog zapošljavanja.
1.4. ZAKON O ZDRAVSTVU
1.5. ZAKON O IGRAMA NA SREĆU – mogućnost izmjene postojećeg zakona o igrama na sreću, i sredstva namijenjena za sport temeljem tog zakona usmjeriti na lokalnu zajednicu, upravo tamo gdje se sredstva i uplaćuju i gdje su najpotrebnija
1.6. POREZNI ZAKONI – izmjene u smislu poticanja ulaganja u sport kroz porezne olakšice.

2. OPĆI ZAJEDNIČKI ISTUPI
2.1. Izrada strategija razvoja sport u RH
2.2. Kakav je status sporta unutar zemlja europske unije i što nas očekuje ulaskom u europsku uniju, kao bi na vrijeme mogli izvršiti prilagodbe.
2.3. Kakvi su modeli financiranja sporta u europskim zemljama?
2.4. Da li je moguće realizirati poticanje volonterskog rada na način da se volonterski rad valorizira kroz porezne olakšice
2.5. Potrebno je iznaći nove izvore financiranja, jer je neizvedljivo da se sport financira isključivo iz državnog ili lokalnog proračuna.
2.6. Educirati i omogućiti sportskim udrugama i sportskim zajednicama apliciranje na projekte i programe fondova europske unije.